Počeci i razvoj
Krajem 19. stoljeća na otok je došla prva teška ronilačka oprema. Do 1893. godine lovili su samo na osti, dakle do dubine od oko 15 metara. Godine 1893. zadruga u Krapnju dobiva prvi ronilački aparat, a 1896. godine i drugi aparat. Iste godine je utemeljena Spužvarska zadruga. Nastao je sukob interesa između onih koji su lovili na osti i ronilaca. Prije Drugog svjetskog rata, pa do ranih 60-tih, bilo je petnaest do dvadeset ronilačkih ekipa na Krapnju. Svaka ekipa imala je svoj brod koji je brojio 7 do 8 članova, od kojih su dvoje ili troje bili ronioci.
Sezona lova na spužve počinjala je početkom ožujka i trajala je do kraja rujna. Ronioci su se naizmjenično spuštali do dubine 40 m i ostajali pod morem sat vremena. Nikada nisu bili zajedno pod morem, jer je postojao problem ručnog pumpanja zraka, a na dubine veće od 40 metara spuštali su se jednom dnevno. Od tada do danas Krapljani su razvili lov na spužve i ronjenje do samog savršenstva, prvenstveno što se tiče same tehnike ronjenja.
Hrabrost i iskustvo
Kako su se krapljanski ronioci osjećali u ronilačkim odijelima sa cipelama od olovnih đonova dok su se spuštalii sa barkase u morsku dubinu, njihov svijet je bila mrtva morska tišina, bubnjanje u ušima, bitka sa teretom pod morem, čuvanje od morskih struja i često gledanje smrti u oči.
Iskustvo, kondicija i velika hrabrost krapljanske ronioce uvijek je iznova vraćala tajanstvenim morskim dubinama.
Dok silazi u more, da traga dolje za nekim nestalim brodom, dok ulazi u brodsku utrobu, očekuje da tu, u tami, u vodi, naiđe na čovjeka, mornara, na neku kapu mornarsku ili bilo šta drugo, šta govori da je čovjek upravljao brodom… Silazi s mišlju da je nekog u trenutku potapanja broda snašla tragedija.
Pratite nas …