Povijest spužvarstva
Krapljane je krajem 17. stoljeća naučio brati i čistiti spužve fra Antun koji je došao s Krete. Najprije su lovili ostima s broda do 16m dubine. Polovinom 19. st. imali su 40-ak spužvarskih brodica, a 1893. godine u izlov spužava uveli su prvi ronilački aparat – meki skafander, ili tešku ronilačku opremu.
Ribarsko društvo iz Trsta, koje je podupirala Pomorska vlada u Trstu, nabavilo je taj aparat i predalo ga poduzetniku Josipu Juriću. To je spužvarstvo unaprijedilo u vrlo unosnu gospodarsku granu. Krapljanski spužvari su 1911. godine sa 16 ronilaca, 6 ronilačkih aparata i 30 brodica osnovali spužvarsku zadrugu. Nakon I svjetskog rata primili su financijsku pomoć za obnovu spužvarstva od Pomorske uprave, pa je 1930.godine u Krapnju započela raditi mala radionica za obradu spužava.
Godine 1947. osnovano je poduzeće Spužvar, u okviru kojega je 1953. godine uređena velika rafinerija spužava. Godine 1956. krapljanski Spužvar te ribarske zadruge iz Zlarina, Žirja i Jezera otišli su sa 30 ronilaca i 14 brodova na ulov spužava duž obale Egipta i Libije.
Krapljanski spužvari su uz izlov spužava, kao vrsni ronioci, razvijali i radove na vađenju potonulih brodova te na izgradnji i popravku luka i podmorskih instalacija.
O spužvi
Spužva, najjednostavniji višestanični organizam, a raste u kolonijama od najmanjih dubina do više stotina metara. Osim nekoliko varijanti pitome spužve koja ima svoju uporabnu vrijednost, u moru živi i mnogo drugih vrsta spužava. Samo jedna varijanta živi u slatkoj vodi.
Pitoma spužva prilično je osjetljiva i zahtjeva posve određene životne uvjete; treba toplo, slano, mirno i prilično čisto more. Najkvalitetniji primjerci se nađu na dubinama od 15 do 45 metara. Spužve su filtratori morske vode. One neumornim filtriranjem čiste more od polu-zagrađenih ostataka uginulih organizama koji im služe za hranu. Razmnožavaju se spolno, oplodnjom jajašaca spermatozoidima, nakon čega se razviju ličinke koje neko vrijeme lutaju po moru dok se ne pričvrste na tvrdu podlogu, i nespolnim-vegetativnim putem kada pupanjem razraste u zadrugu ili koloniju.
Nakon čišćena i odstranjivanja svih mekših dijelova ostaje kostur smeđe boje, koji se sastoji od finih i elastičnih spongiolskih, po sastavu rogovini sličnih vlakanaca. Spongin u svom sastavu ima i do 14% joda. Gram suhog kostura spužve sadrži u sebi toliku količinu joda, koliko ga ima u 130 litara morske vode.
Ronilaštvo
Krapljanjski spužvari su preživljavali i razne krize s obzirom na ograničenost lovnih terena, posebno u vrijeme kad se lov spužava obavljao i sa ronilačkim aparatima i brodovima na motorni pogon. Najbolja spužva inače se može naći samo na tvrdom uzobalnom dnu na pojedinim mjestima. Motorizirani brodovi i ronilački aparati brzo su iscrpili raspoložive zalihe, pa su spužvari danas primorani pretraživati veće dubine.
Ronjenje teškom opremom bilo je sigurnije, a ekipa se sastojala od dva ronioca i nekoliko pomoćnika. Ronioci su se naizmjenično spuštali u more zbog niskotlačnih kompresora(12 atm, 300 litara) koje su imali na brodovima. Ronioci su se jednom dnevno spuštali i na dubine veće od 40 metara. Od tada do danas Krapljani su razvili spužvarstvo i ronjenje do samog savršenstva.
Krapljanski spužvari su jedni od jako rijetkih ronilaca koji završavaju u barokomori, a intezivno svaki dan borave od 3 do 8 sati u moru obavljajući vrlo naporan fizički posao. Također mogu obavljati i do 5 uzastopnih zarona u danu na velike dubine, a da pri tome nisu ugrozili svoj život.
Iskustvo, kondicija i velika hrabrost krapljanskih ronioca razlog je što su bili među prvim ronilačkim ekipama u Poduzeću za spašavanje i tegljenje brodova (kasnije “Brodospas”), brodova koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata završili na morskom dnu.
Poznat je i krapanjski ronioc Federik Tanfara koji je u prošlom stoljeću u obično odijelu za ronjenje zaronio na dubinu od 104 m na dah o čemu su pisale i neke svjetske novine. Danas se u malom muzeju otočnog hotela može vidjeti stara ronilačka oprema.
Vađenje spužve
To je osnovni dio posla koji mora osigurati određenu količinu i kvalitetu spužava. Spužve se beru u mrežastu vreću koju ronilac nosi sa sobom, zatim se slažu na palubu broda i izlažu suncu, a na kraju dana se vračaju u iste mrežaste vreće, u njima se gaze i tijekom noći ispiru u moru ovješene sa strane broda. Spužva se mora potpuno osloboditi mekanih dijelova i korice s kojom je presvučena. Ujutro se spužve sabiju u jutenu vreću u kojoj se drže do povratka u bazu.
Spužvolov traje obično oko šest mjeseci, od mjeseca travnja do listopada. Prvi izlasci na more se iskoriste za trening i ispitivanje opreme , odnosno uklanjanje nedostataka. Jedan ulovni mjesec ili « vijaž « traje 20 dana, a preostalih 10 dana u mjesecu koristi se za sušenje i prvo normirajuće sortiranje spužava, te za odmor ekipe. Branje spužava može biti u prirodnim rastilištima ili na plantažama spužava u uzgoju.
Prerada spužve
Prerada spužava je složen posao, čiju kvalitetu u prvom redu uvjetuje prvi tretman spužve , a to je čišćenje nakon vađenja iz mora. Ako je taj posao bio polovičan onda će i daljnji tijek prerade biti težak s lošijom kvalitetom i sa štetama. Po dolasku ekipe iz ulova, vrši se prvo « grubo» sortiranje , da se vidi koliku vrijednost ima određena količina. Zatim se spužve sortiraju prema veličini i strukturi, odnosno mekoći , da bi se mogao odrediti primjereni tijek prerade. Potom se čiste od većih vapnenastih nakupina pužića i školjkica, «šišaju» se, a nakon toga stavljaju se izravno u proces prerade, koji se sastoji od namakanja i ispiranja u nekoliko blagih otopina i velikim količinama vode. Pored poznavanja formule, potrebno je veliko iskustvo i osjećaj za spužvu. Nakon prerade spužve se ponovno sortiraju, suše i pripremaju za konfekcioniranje. Tržište traži uglavnom lijepo i potpuno prerađenu spužvu, nježne žute boje, bez vapnenastih nakupina i prašine, i s potpuno neutraliziranim utjecajem svih otopina kojima je bila izložena. Za određene namjene dovoljno je proći dio procesa.
Pratite nas …